Od kako znam za sebe čitam knjigice.
I volim ih i sakupljam i mazim i poklanjam i volim kad mi dođu na poklon.
Nikad nisam pomislila da sama nešto pišem. Moje divljenje piscima je bilo preveliko da bih stala
u istu vrstu s njima.
Kad sam bila mlada i kad sam prvi put čula za groupie djevojke, poželjela sam da postoje groupies
za pisce i spisateljice.
Pa bih ja isla za Hemingwayem i Pearl Buck. Živjela u njihovoj sjeni i gledala kako pišu.
Otkrivala tajne modele glavnih likova.
Malo me je stid priznati da bih i sada rado slijedila Franzena ili Murakamija. Amosa Oza ili Daniela Kehlmanna. Amelie Nothomb i Zeruyu Shalev.
Ali i Mani Gotovac i Jergovića i Julijanu Matanović.
Šalkovića i to ne samo zato što mi je zgodan. Šarmantno nedozreli su njegovi tekstovi.
Jednostavni i zato privlačni.
"Priča je stanovala u meni, čučala unutra, putovala sa mnom preko mnogih granica. Ali nikada je nisam prijavio carinicima,jer iskreno, jedva da sam imao hrabrosti prijaviti je i sam sebi."
Sigurna sam da bi bilo veselo pratiti Šalkovića kroz nastajanje njegovih knjiga i postova.
Svake godine imam novu književnu ljubav.
Ponekad me ljubav razočara. Kad je jako dragi i posebni pisac Daniel Kehlmann bio ove godine u Zagrebu, dala sam mu knjigice na potpis. Dok je potpisivao rekla sam mu da je meni trenutno najdraža njegova knjiga Mjerenje svijeta. I pitala sam ga koja je njegova najdraža knjiga. A on kaže- ruski klasici!
Neeee. Pa normalno da voliš klasične ruske pisce pogotovo ako si i sam pisac. I većina čitatelja ih voli i poštiva kao ikone i čita kao svete knjige.
Ali, daj neku suvremenu knjigu, knjigu sadašnjice. Otkrij mi nešto što ne znam, neku aktualnu ljubav.
Oprostila sam mu.
Ljubav je slijepa.
I odmah se dala na čitanje njegove nove knjige naslova F.
